BUDIMPEŠTA

      Budimpešta je danas velegrad sa dva i pol milijuna stanovnika u središtu Europe, dakle otprilike na pola puta između Urala i Atlantskog oceana. Građena je na dvjema obalama Dunava kroz dvije tisuće godina a tek godine 1873-e je sjedinjena kao prijestolnica Mađarske. U to vrijeme država je bila je tri puta veća od današnje, no nije bila samostalna, već je predstavljala istočni dio Austro-ugarske Monarhije. Grad se uglavnom sastoji od dva dijela: brežuljkastog Budima i ravničarske Pešte odvojenih rijekom Dunav. Pešta je stara tisuću godina, dok je Tvrđava u Budimu proglašena gradom otprilike prije 750 godina. Dunav nije samo zemljopisna, već je i kulturna granica Mađarske, Budima i Pešte. Jugoistočni kut Karpata krajnja je točka zapadno-europske kulture, gotike i reformacije. Istočnije od njega otvara se svijet Bizanta, čiju zapadnu granicu predstavlja upravo Budimpešta.

Budimski dvorac - nekadašnji kraljevski dvorac.

.
      Nad gradom se diže nekadašnji kraljevski dvorac. Gradnja dvorca je započeta u 14 stoljeću, a završena je prije sto godina. U siječnju 1945. godine dvorac je skoro potpuno porušen - i tada su otkriveni ostaci srednjevjekovnog dvorca pod baroknom palačom. Sama palača je nekoć služila kao kraljevska palača Anžuvinaca, Luksemburgovaca i Habsburgovaca, između 1458. i 1485. bio je to dvorac kralja Matije Hunyadi, a između 1920 i 1944 sjedište guvernera Miklósa Horthyja. Danas se u dvorcu nalaze muzeji, knjižnica te kazalište. Možda najzanimljivija grupa kipova u dvorcu je fontana kralj Matija u lovu koja je postavljena na zid Mađarske nacionalne galerije. Fontana je djelo Alajosa Strobla, i u njoj zamjećujemo stil romanike, secesije te impresionizma.

Fontana kralj Matija u lovu - djelo Alajosa Strobla.

      Srednjovjekovni Budim sastojao se od četiri-pet većih ulica - koje sačinjavaju današnju tvrđavsku četvrt. Malo ima gradskih centara u Europi - poput Budimpešte, u kojima su sačuvane značajke iz srednjeg vijeka. Jedna od njih je, svakako, crkva kralja Matije. Crkva se, iz romanskog doba, prvi puta spominje 1247. godine, no vjeruje se kako je građena mnogo prije.

Ulica u "srednjovjekovnom" Budimu.

.
      Nakon rekonstrukcije 1350-ih godina, potpomognuta gotičkim stupovima postala je crkvom staleža njemačkih građana u Budimu. Mađari su tada živjeli na sjevernom dijelu grada, a sačuvan je tek toranj njihove crkve nazvane po Mariji Magdaleni. Crkva posvećena Gospi, čiji je toranj dao sagraditi kralj Matija Hunyadi, izgrađena je u svom današnjem veličanstvenom obliku za vrijeme velikih rekonstrukcija u doba kralja Lajosa Velikog Anžuvinca (1342-1382) i Sigismunda Luksemburškog (1387-1437). Kroz burnu povijest crkva je pretrpila brojne promjene i oštećenja. Pod vladavinom turskog cara Sulejmana crkva je pretvorena u džamiju, da bi 1386. godine postala školskom crkvom jezuita. Najviše šteta su joj nanijeli veliki požar, udarac groma, te barokna rekonstrukcija. Vrijedno je još spomenuti kako je za kralja 1867. godine, to je godina mađarsko-austrijske nagodbe, u crkvi krunjen Franjo Josip, i to mađarskom Svetom Krunom.

Crkva kralja Matije.

.
      Upravo sa ova dva mjesta, budimskog kraljevskog dvorca i tvrđavske četvrti, pružaju se prekrasni pogledi na panoramu grada, prvenstveno na Peštu, zgradu Parlamenta i na prekrasne mostove koji spajaju ova dva dijela grada. Gellértovo brdo je još jedno takvo mjesto s kojeg se mogu dokučiti slični vidici.

Skupina sluša predavanje na Gellértovom brdu.

.

Zgrada Parlamenta gledana sa Gellértovog brda.

.

Lančani i Margitin most.

.

Sveti Gellért.

2/5