SEMINARSKI RAD

GRADITELJSKO NASLIJEĐE U KAMENU

STAROKRŠĆANSKA BAZILIKA U MOSTARU 

Prostor Hercegovine je najveći prostor krša u Europi. Sličan primjer ima jedino u Kini gdje nema krških polja što nam govori kako je ovaj kraj jedinstven gledano u svjetskim razmjerima. Zanimljivo je da smo u novije vrijeme te u bliskoj nam prošlosti navikli čuti kako je naš kraj siromašan i škrt prirodnim bogatstvima, obradivom zemljom, šumama. Također smo bili i svjedocima velikih emigracija. Gotovo je nemoguće povjerovati da su naši preci rado naseljavali ovaj kraj iz kojeg mi danas bježimo. Čovjek je u prošlosti našao sigurnost na kamenu. Ovo područje je uvijek bilo od iznimne zemljopisne važnosti priznato kao križanje civilizacija, a uz to je imalo i jako povoljne klimatske uvijete te nije tako čudno da imamo građevine čak iz najranijeg kršćanstva. Jedna od jako važnih povijesnih građevina kod nas je starokršćanska – kasnoantička bazilika u Cimu, sjeverozapadnom dijelu Mostara na lokalitetu zvanom Crkvine. Ona  datira između IV. i VI. stoljeća.   

Naziv samog lokaliteta (Crkvine) je probudio znatiželju koja je možda bila i ključnim razlogom započinjanja arheoloških iskapanja 1966. godine. Ova iskapanja su privedena kraju 1969. godine, a rezultat su bili brojni nalazi. Svi oni su bili smješteni u Muzeju Hercegovine u Mostaru. Nažalost, tijekom rata su mnogi zauvijek izgubljeni. Ostao je tek dio kamenih ulomaka i stupova pomiješanih s ostatcima drugih starih građevina, pa se danas ne može točno utvrditi koji su od njih originalni dijelovi Cimske bazilike. Iskopine iz Cima su detaljno obrađene u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1976. tako da imamo bar fotografski i tiskani zapis ovog vrijednog otkrića. Danas imamo samo temelje sakralne građevine kao jedini očuvani materijalni trag.

Ako usporedimo debljinu zidova tlocrta Cimske bazilike s ostalim bazilikama na teritoriju BiH, ona ima najdeblje zidove širine 0.60 do 0.87 metara. Sudeći po debljini zidova, možemo pretpostaviti da je objekt bio i viši od ostalih. Ona predstavlja najstariji postojeći spomenik kulture Mostara i njegove bliže okolice koji se može razgledati i posjetiti. Najvjerojatnije je i sjedište misteriozne biskupije Sarsseterum. U prilog ovoj tvrdnji idu i nalazi koji pripadaju različitim vremenskim razdobljima: prapovijesnom, antičkom i srednjovjekovnom, od kojih su neka otkrivena čak prije iskapanja, 1960 i ranije: ulomak nadvratnika s predstavom pauna, fragmenti plutaja (detalji janjadi) i debeli četvrtasti kamen muljike s predstavom pet riba (delfina). Zanimljivo je vidjeti motive delfina u ovome kraju. To nam govori kako je nekad ovaj kraj bio usko vezan sa Dalmacijom i Mediteranom. Zemljopisno gledano, to i jeste činjenica. Kroz povijest, a i u našoj nedavnoj prošlosti je bio politički udaljavan radi slabljenja povezanosti hrvatskog naroda, što će kasnije rezultirati i izolacijom Hercegovine od ostalog dijela hrvatskog teritorija.
 

 Rezultati istraživanja

           Detaljnim pregledom Crkvina se moglo uočiti mnoštvo sitnog površinskog arheološkog materijala: antičkog crijepa, keramike, pritesanog kamena muljike, stakla, itd. Svuda po Crkvinama se nalaze kamene ograde i podazide od pritesanoga građevinskog kamena koji čovjek nije donio tu da bi ogradio njivu.

Bazilika je sagrađena na blago padajućem terenu sa sjevernim dijelom djelomično ukopanim u zemlju. Prostorije bazilike, idući od sjevera prema jugu, nalaze se u tri različite razine. Bazilika je jednobrodna s tri polukružne apside koje izlaze vani. Na sjevernu prostoriju bazilike s vanjske strane nadovezuje se jedna mala prostorija koja, po svoj prilici,  nije s njom komunicirala. Također, s vanjske strane na središnju i lijevu apsidu nadovezuje se jedna mala prostorija čija nam funkcija nije poznata. I ova prostorija ne komunicira s apsidom. Ukupna širina bazilike iznosi 15 m, a dužina zajedno s narteksom 24.8 m ( vanjske mjere ). Bazilika ima orijentaciju istok- zapad, kao i većina bosanskohercegovačkih bazilika. Temelji bazilike bili su dobro zaštićeni s vanjske strane velikim četvrtastim pločama muljike, koje su padavine odbijale od zidova crkve. Ploče su stajale u odnosu na zidove bazilike u kosom položaju da bi na taj način odbijale vodu koja se slijevala s krova. Da bi se bazilika što bolje zaštitila od vode sa sjeverne strane, postavljani su kanali od dugih žljebastih blokova muljike.

Bazilika je sagrađena dosta solidno i pravilno. Pri gradnji upotrebljavani su najvjerojatnije određeni građevinski materijali za mjerenje. Kamen od koga je izgrađena bazilika je uglavnom muljika, prilično otporna na atmosferilije. Očito nije vađen u Cimu, nego u nekom daljnjem lokalitetu. Poznato je da u blizini Mostara, u mjestu Ortiješ, postoji lokalitet kamena muljike, koji ljudi zovu «mukoša» . Nije isključeno da su se graditelji Cimske bazilike služili kamenom iz Ortiješa i izrađivali od njega željene oblike.

Naša bazilika ima sve elemente jedne kompletne kasnoantičke građevine. Sastoji se od sljedećih prostorija: narteksa D, naosa A, prezbiterija B, baptisterija C, đakonikona E, protesisa F. Bazilci pripadaju i prostorije s vanjskih strana G i H.

Pred ulazom su otkrivene dvije četvrtaste podloge za stupove u kojima su izdubljene četvrtaste rupe koje su služile za učvršćivanje. Čitav prostor ispred ulaza bio je popločan četvrtastim miljevim pločama. Prilikom otkrivanja bazilike primijećeno je da je u jednoj od rupa na podlogama od stupa olovo – iz čega se može zaključiti da su graditelji bazilike ležišta stupova zalijevali olovom kako bi čvršće stajali. U narteksu, očuvala se djelomično podnica od četvrtastih miljevih ploča na kojima se primjećuju tragovi požara.

Osim muljevine, u zidovima se primjećuje nešto malo sadre i konglomerata. Kamen je u zidovima bio vezan krečnom žbukom dobre kvalitete. Bazilika je bila ožbukana žbukom s dosta pijeska i tučene cigle. To se dobro vidi na nekoliko kontrafora središnje i desne apside. U prostoru naosa i prezbiterija nigdje nije ostalo nikakvih tragova poda. Najvjerojatnije je porušen brojnim pogrebima. Međutim, u južnoj polovici narteksa, u prostoriji koja komunicira s desnom apsidom i dijelom u baptisteriju, djelomično se očuvao pod od četvrtastih ploča muljike. No, najbolje je očuvan pod u južnoj prostoriji bazilike, koja se veže na desnu apsidu. Ispod četvrtastih ploča vidi se tanki namaz krečne žbuke. Pošto je prilikom iskopavanja otkriveno mnogo krovnog crijepa, sigurno da je bazilika bila pokrivena njime.

U ruševinama crkve otkrivene su dvije kompletne oltarske pregrade stilski vrlo različite. Bazilika je, prema tome, u neko doba bila demolirana, također i oltar, pa su razlupani fragmenti bili odloženi u posebnu prostoriju, nakon čega je izrađen novi namještaj. Menza I stupovi starije opreme bili su izrađeni od sivkastog mramora, dok je druga garnitura bila od lokalnoga mekog kamena. Ispod oltarske menze nalazila se grobnica usječena u živu stijenu, a u nju su bili deponirani relikvijari s moćima svetaca. Prvobitna oprema crkve bila je izvedena u stilu bliskom klasici, dok je druga po mnogočemu slična opremi «bosanskih» bazilika u Zenici, Lepenici i drugima.

U dekoraciji starije faze prevladavaju relativno realistički prilazi akanta i vinove loze. Za ovu fazu je, dakle, karakterističan nešto izrazitiji antički naturalizam i uporaba svrdla, što je znak relativno ranog vremena, možda IV stoljeće ili prva polovina V. stoljeća. Druga faza je vjerojatno podrijetlom iz vremena podrijetlom iz vremena istočnogotske vladavine u ovim krajevima (490-535).
 

Pokušaj rekonstrukcije bazilike; pogled s istoka


Grobna kapela

        Još 1966. god., kada se počelo s iskapanjem bazilike, najprije se naišlo na ostatke istočne polovice memorije. Otkrivanje memorije teklo je usporedno s otkrivanjem bazilike. U 1967. god. Otkopana je njezina istočna polovica, a u tijeku 1969. god. i ostali neotkriveni dio. Tek nakon definitivnog otkrivanja moglo se konstatirati da se ovdje radi o grobnoj kapeli (memoriji) koja je, po svoj prilici, imala osnovni oblik kao i bazilika, jer je oltarni dio imala troapsidalno oblikovan.

         Zidovi na pojedinim mjestima dostižu visinu i do 1,30 m. Njihova debljina ide od 0,60 m do 0,70 m. Najbolje je očuvana njezina sjeverna polovica. Ukupna dužina memorije iznosi 11,80 m, a širina 5,35 m (vanjske mjere). Kamen od kojeg je građena grobna kapela mnogo je sitniji u odnosu na onaj kod bazilike. Vezan je također krečnom žbukom. Grobna kapela nema potpunu orijentaciju istok-zapad, nego nešto odstupa od tog smjera. Ovo odstupanje vjerojatno je uvjetovala sama konfiguracija zemljišta.

         U odnosu na druge naše bazilike koje su građene, u većini slučajeva nemarno i nepravilno, cimska bazilika je građena solidno i pravilno. Očito je da su se upotrebljavali  i određeni građevinski instrumenti, a u tehnici zidanja primijenjen je i tzv. opus quadratum. Sve je ovo izdvaja od do danas otkrivenih bazilika u BiH i veže za Dalmaciju, odakle nam je poznato nekoliko starokršćanskih građevina sličnog tipa. Kada je konstatirano da je bazilika u Cimu građena pravilno vještom rukom majstora-zidara I da je bila ukrašena kamenim namještajem, mora se imati u vidu kulturne i građevinske utjecaje Salone i Narone.
  

Važnost zaštite graditeljskog naslijeđa

          U zadnje vrijeme se sve više raspravlja o korijenima i porijeklu Hrvata. Nakon nedavnog istraživanja koje je provedeno na svim Hrvatima unutar i van granica Republike Hrvatske otkriveno je da Hrvati u Hercegovini imaju najčistiji dio gena Haplotip pomoću kojeg se određuje podrijetlo jednog naroda (čak 70%) dok neki dijelovi u Hrvatskoj kao Istra, Zagorje imaju znatno manji postotak (25 do 35%). Znakovito je da se o ulozi Bosne i Hercegovine raspravljalo i na različitim seminarima vezanim za porijeklo nacija kao što je bio „Što je Hrvatima BiH“ održan u Zagrebu potkraj 2005.. Tu su čak iznesene i statistike koje kažu da svaki 3. Hrvat iz Hrvatske vuče korijene iz Bosne i Hercegovine, dok je svaki 7. rođen na njenom današnjem teritoriju. Ovakvi rezultati su odlični pokazatelji da je baš ovaj prostor mjesto na kojem treba istraživati nepoznatu nam povijest.

         U našem malom, ali povijesno tako bogatom i važnom kršu postoji još starijih nalaza, gradova iz vremena prije Krista, spomenika, pa čak i prapovijesnih pećina i crteža. Poznat je tako crtež pronađen uz obalu rijeke Bregave kod Stoca za kojeg se drži kako je najstariji u Europi. Nažalost, danas je ovaj nalaz kao i velik broj drugih važnih otkrića prepušten na milost i nemilost prirodnim procesima i vremenskim prilikama te je prilično uništen utjecajem vode. Nezaštićen i napušten stoji taj potencijalni Lascaux ili Altamira Hercegovine.

         Stilski profinjen način gradnje Cimske bazilike i uporaba građevinskih instrumenata je jedan od dokaza da su ljudi na ovim prostorima još odavno bili civilizirani. Ova građevina kao simbol davno minulog vremena i jedan od prvih svjedoka kršćanstva ne plijeni pažnju koju zaslužuje. Više od tisuću i pol godina star sakralni objekt se uistinu ne bi smio zanemarivati, a žalosna je istina da je premalo zainteresiranih da poduzmu nešto po pitanju njegove zaštite. U ovakvim uvjetima teška je zadaća zaštititi graditeljsko nasljeđe za naraštaje koji će doći. Na nama je da to pokušamo realizirati. To je zasada i jedini način da sačuvamo svoj identitet u kaosu nastalom od povijesnih činjenica i neistina.

Tlocrt Cimske bazilike
 

1. Pod s "ljiljanom"; 2. Kasnoantički grob na svod; 3. Grobnice na narteksu;
4. Srednjovjekovne grobnice
 

Relikviji, moćnici i stare kovanice

SPECIFIČNOSTI KAMENA TENELIJA I MILJEVINA

Geološki uvijeti i petrografska svojstva  

Ležište tenelije i miljevine nalazi se na lokalitetu Mukoša, oko 4 km južno od Mostara, na lijevoj obali Neretve, neposredno uz dionicu Mostar-Buna prometnice M17. Uže područje ležišta izgrađuju neogenske, odnosno srednje i gornjomiocenske naslage, dijelom prekrivene kvartarnim deluvijalnim naslagama. Radi se kontinentalnoj fazi geološke evolucije područja mostarske kotline, tj. razdoblju formiranja naslaga u jezerskim bazenima.

Poslije povlačenja mora, u tijeku donjeg i srednjeg oligocena dolazi do snažne tektonske aktivnosti. Uz fazu ubiranja slijede velika rasjedanja mostarske kotline. Ova rasjedanja su prouzročila stvaranja dubokog tektonskog rova u području Mostarskog polja, u koji je prodrla slatka voda. U tektonski se rov talože prvo grubo klastični materijal, a potom pješčenjaci, lapori i gline s proslojcima ugljena. U toj fazi dolazi još do tonjenja bazena i nastavka taloženja sve do pliocena, kada se formiraju i naslage tenelije i miljevine.

Tenelija (oolitični vapnenac) i miljevina (sitnozrnati vapnenac) predstavljaju dobru sirovinu za proizvodnju arhitektonsko-građevnog kamena. Malo su degradirane pukotinama i prslinama; bankovite strukture s azimutom pružanja istok-zapad, pad slojeva iznosi 18^o-25^o.

Dva se kamena u ležištu nalaze međusobno interkalirani, tj. međusobno se smjenjuju kao proslojci i veoma ih je teško razdvojiti na terenu, iako upućeno gledajući tenelija sačinjava gornji sloj stijene koji prati konfiguraciju terena u naslagama debljine 60 cm do 2 m, jasno je vidljiv oštri prijelaz prema sitnozrnatom vapnencu donjeg sloja – miljevini.

Tenelija je kamen žućkaste boje kad je tek izvađena iz kamenoloma i svijetlo je smeđe boje u vlažnom stanju. Sušenjem dobiva bjeličastu, a vremenom i  starenjem svijetlo sivu boju. Homogene je teksture i visoke poroznosti . Pod mikroskopom se uočavaju gusto pakirani ooidi ujednačene veličine zrna,  prosječnog promjera 300 μm, tj. od 0,2 do 0,5 mm. Ooidi su negdje zgusnuti, a ponegdje je među njima prazan prostor. Na mikroskopskom izbrusku tenelije vidljiva je koncentrična unutarnja struktura ooida.

Miljevina je kamen bjeličaste do žućkaste boje s tamnijim mikroslojevima smeđe-žućkaste boje. U vlažnom stanju je svijetlo smeđe boje. Na piljenoj površini, koja je izrazito glatka, mjestimično se uočavaju nezacijeljene milimetarske pore. Neravnog je loma, a prijelomni rubovi su trošni. Imaju trajnu povišenu vlažnost i teško se suši.

Sadrži smeđežućkasti prah, odlomke fosila i gustu bijelu masu koja se ni s velikim povećanjem nije mogla odrediti. Veličina zrna vjerojatno pripada prašinastoj, a moguće i glinovitoj frakciji. U tamnijem smeđe-žućkastom prahu primjetni su milimetarski fosilni ostaci, kao i šupljine koje su vjerojatno ostale nakon raspadanja ljuštura organizama.            

             U Tablici 1. dat je pregled fizikalno-mehaničkih svojstava tenelije i miljevine dobivenih na uzorcima iz kamenoloma Mukoša u centralno laboratoriju  <IGH-Mostar> u lipnju 2002. god. Prema kategorizacijama arhitektonsko-građevnog kamena tenelija i miljevina spadaju u kamen vrlo niske čvrstoće, srednje težak, ekstremno porozan i velikog upijanja vode.

   Tablica 1. Fizičko-mehanička svojstva tenelije i miljevine 

Uzimajući u obzir i rezultate nekih ranijih ispitivanja tlačna čvrstoća tenelije se kreće između 25 i 45 MPa, a miljevine između 15 i 30 (35) MPa. Veoma su velike varijacije u čvrstoći i poroznosti kod oba kamena ovisno o mjestu odakle je uzet uzorak, zbog čega se posebna pozornost posvećuje odabiru kamena u odnosu na vizualno uočljive varijacije u građi, poroznosti ili boji. Kod tenelije nema značajnijih odstupanja u čvrstoći ovisno o pravcu opterećivanja, dok je kod miljevine zbog mikroslojevitosti čvrstoća manja u pravcu paralelnim slojevima. Ispitivanja miljevine su pokazala da je tlačna čvrstoća uzoraka opterećenih paralelno slojevima jednaka 70% tlačne čvrstoće uzoraka opterećivanih okomito na slojeve.

Veliko upijanje vode ima izravan utjecaj na smanjenje tlačne čvrstoće u uvjetima kvašenja i na otpornost prema mrazu. Smanjenje tlačne čvrstoće uslijed prisutnosti vlage u kamenu izraženo je koeficijentom razmekšanja, koji je kod tenelije iznad 0.80, a kod miljevine je ispod te vrijednosti, čak i do 0.60 prema ranijim ispitivanjima. Uz nizak koeficijent razmekšanja još je jedan pokazatelj neprikladnosti primjene miljevine u uvjetima izloženosti kvašenju: visok koeficijent zasićenja, tj. relativno mala razlika u upijanju vode u postupku zasićivanja kuhanjem u vodi u odnosu na postupak zasićivanja pod atmosferskim tlakom.

Prilikom ispitivanja postojanosti prema mrazu, uzorci tenelije i miljevine su prethodno zasićeni vodom postupkom kuhanja u vodi, kojim se u slučaju tenelije postiže za 33% veća ispunjenost pora vodom u odnosu na postupak zasićivanja vodom pod atmosferskim tlakom, a kod miljevine je ova razlika zasićenosti 13%.

Već nakon trećeg ciklusa naizmjeničnog smrzavanja i odmrzavanja došlo je do pojave pukotina (tenelija) i loma uzoraka (miljevina). Uzorci tenelije ispitivani istim postupkom, ali prethodno zasićeni vodom postupkom zasićivanja pod atmosferskim tlakom, zadobili su prsline nakon 22. ciklusa smrzavanja i odmrzavanja. Očito je da se postupkom zasićivanja kuhanjem u vodi postiže veća ispunjenost pornog prostora vodom i da ne preostane prostora za širenje leda što dovodi do razarajućih vlačnih naprezanja unutar kamena. Također, nešto bolji rezultat kod tenelije ukazuje na to da se zbog njene krupozrnate strukture voda brže iscijedi iz kamena, tj. na kraće zadržavanje vode u strukturi kamena, čemu u prilog govori i velika razlika upijanju vode postupkom kuhanja u odnosu na upijanje pod atmosferskim tlakom. Kod miljevine je ta razlika manja i voda se u njenoj sitnozrnatoj strukturi duže zadržava čime se stvaraju uvjeti za formiranje ledenih leća i samim time manje je otporna na mrazu. Visok koeficijent kod miljevine upućuje na veliku higroskopnost i najvjerojatnije veoma laku ingresiju vlage iz  okoliša.         

         Iz ranijih ispitivanja vrijednosti koeficijenta vodopropusnosti tenelije odgovaraju redu veličine za sitne pijeskove (približno 10^-4-10^-3 cm/s). Za očekivanje je manje vrijednosti za miljevinu s obzirom na tendenciju zadržavanja vode unutar njene sitnozrnate strukture.

U uvjetima suvremene primjene miljevine za fasadna oblaganja i kao ukrasni kamen, gore navedeni odnosi prema kvašenju i vlazi su nepovoljniji, zbog čega se kamene obloge zaštićuju visoko-vodoodbojnim impregnirajućim sredstvom. U starim zgradama koje imaju zidove od miljevine oduvijek se javljao problem povećane vlage.

Kada se kamen koristi za vanjska oblaganja, kao što je to slučaj u suvremenoj primjeni miljevine, važno je ocijeniti i predvidjeti mehanizam kretanja vode u kamenu, u njegovoj unutrašnjosti i na površini, jer najveći broj procesa dezintegracije događa se u vrijeme zadržavanja vode i sušenja a ne u periodu upijanja. Na povećanu količinu upijene vode mogu utjecati kiše nošene vjetrom, zatim udari vjetra i tlak zraka mogu pospješiti brzinu i dubinu prodiranja vode u kamen.

Tenelija i miljevina spadaju u izrazito mekan kamen: za teneliju je rezultat otpornosti na habanje prema Böhmeu iznosio 48 cm³/50 cm²; za očekivati je kod miljevine gubitak volumena materijala još veći, što u ugrađenoj konstrukciji znači sklonost mehaničkom trošenju, zaobljavanju oštrih bridova i sl. Na fasadne obloge habajuće mogu djelovati jaki vjetrovi koji nanose pijesak i prašinu.

O svojstvima i trajnosti tenelije i miljevine najbolje svjedoči ugrađeni kamen u građevinama iz bliže i dalje prošlosti. Nepovoljni rezultati o postojanosti tenelije su dobiveni na uzorcima svježe izvađenim iz stijenske mase. Na prostoru Hercegovine su tenelijom građene i mlađe građevine od Cimske bazilke, kao što su Stari Most  što nam jasno govori da se nastavilo graditi ovim kamenom. Današnja mjerila još stavljaju ovaj kamen na vrhu ljestvice kvalitete.

Najzanimljiviji je podatak o uočenom prirodnom procesu zacjeljenja pukotina, koji je rezultat kristalizacije kalcita iz vode koja sadrži kalcij-hidrokarbonat. Također, prazni prostor u strukturi tenelije može primiti vodu, pa i plinove, gdje se kasnije može iskristalizirati prevlaka-korica od raznih minerala. Ovim procesom kamen može dobiti novu nijansu boje, povećanu kemijsku i mehaničku otpornost.

Zbog visoke poroznosti i tenelija i miljevina kada su tek izvađene iz kamenoloma sadrže veliku količinu kamenolomske vlage, koja može sadržavati rastvorene soli. Sušenjem kamena soli zajedno s vlagom migriraju prema površini kamena gdje kristaliziraju stvarajući patinu. Također, kod visoko poroznih vapnenaca s međusobno povezanim pornim prostorom voda lako prodire u unutrašnjost pa kišnica s ugljičnim dioksidom pretvara kalcit u rastvorljivi kalcij-hidrokarbonat, koji sušenjem migrira prema površini gdje ponovo kristalizira kao kalcit tvoreći čvršću koricu. Tako se starenjem uz formiranje patine na površini poboljšavaju mehanička svojstva.

             Dolaskom na lokaciju Cimske bazilike možemo vidjeti da kamen kojim je bazilika izgrađena nije znatno oštećen zubom vremena. Ako dodamo i podatak da je ispred zida prostorije bapisterija bila ploča koja je bila Cimska verzija kamena miljevine koja se je rasula pod atmosferskim utjecajem možemo biti sigurni da kamen kojim je se gradila ova građevina nije iz Cima. To nas može samo još više zaintrigirati kako su ljudi u to doba mogli dovesti kamen za građenje sa za to vrijeme ipak jedne dosta velike udaljenosti pretpostavljajući da se radilo o lokaciji današnjeg Ortiješa.

               Studenti Građevinskog fakulteta na mjestu lokacije

   Studenti IV. godine (akademske 05/06)