Povijesni nastavak i važnost stećaka kao spomenika kulture

      Među nacionalnim spomenicima BiH vrlo značajno mjesto zauzimaju stećci, srednjovjekovni nadgrobni spomenici. Po svojoj rasprostranjenosti, i po relativno dobroj očuvanosti, obzirom na vremensku distancu i nepovoljne prostore koji su stoljećima bili izloženi ratnim nedaćama i rušenjima, stećci se mogu smatrati i najtipičnijim obilježjem spomeničke hercegbosanske baštine i nedvojbeno njezinim najorginalnijim dijelom. Karakteristični su za područje današnje Hercegovine, istočne Bosne, Dalmacije. Premda se susreću i u drugim krajevima BiH, zapadne Srbije, zapadne Crne Gore, cijele južne Hrvatske, prostori srednjovjekovnog Huma, Travunije i najranije banovine Bosne njihovo je središnje područje. Možemo zamijetiti da na prostorima donje Hercegovine postoji veliki broj lokaliteta sa značajnim brojem stećaka. Gustoća lokaliteta uvelike ovisi i o blizini kamenoloma, a posebno o količini samog kamena, a lokalitet Radimlje je upravo bio pogodan i za pronalazak odgovarajućeg ovalnog bloka, kao i za transport tih nosivih elemenata uz minimum energije. Prema podacima dosadašnjeg istraživanja smatra se da uvijek ostaje mogućnost pronalaska nekog novog lokaliteta, jer velik je broj stećaka uporabljen kao npr. građevinski materijal za gradnju vjerskih objekata, a mnogi su kroz povijest jednostavno zatrpani.

  Poruke  sa  stećaka 

Mnogobrojna istraživanja nisu dala jednoglasnu ocjenu o porijeklu i nastanku stećaka. Postoji niz teorija o podrijetlu stećaka i njihovoj pripadnosti koji se međusobno isključuju. Možemo govoriti više o lokalnoj originalnosti stećaka negoli o sličnosti s srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima po Europi, ali možemo također govoriti o vezi s motivima romantičke i gotičke stilistike i koja se očituje i u dalmatinskim primorskim središtima, i u prekomorskim zapadnim zemljama. Zapravo stećci samo ukazuju na nestali i uništeni kulturološki kontekst srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. Mada je od samih početaka proučavanja stećaka i simbolike na stećcima sustavno pokušavano nametnuti mišljenje da oni pripadaju bogumilima, a kasnije se pojavljuju i teze da oni pripadaju Vlasima. obje ove teze su znanstveno neutemeljene i neprihvatljive . Ljudi koji prihvaćaju i zastupaju ove teze, možemo ustvrditi, zaobilaze ili ne vide činjenice koje su očite na stećcima, a to su da stećci i svojim oblikom i ukrasima kao i poukama predstavljaju uistinu prepoznatljivu kršćansku sakralnu i posmrtnu tradiciju.

Međutim, na samom terenu stećci su manje ili više izloženi propadanju i traže ozbiljnu stručnu i pravodobnu zaštitu, posebice zaštitu od suvremenih nasrtaja, koji ubrzavaju njihov nestanak.

Kandidiranje nekoliko nekropola ovih stećaka na listi svjetske zaštite pod zaštitom UNESCO-a imalo bi dublji smisao prije nego u zaštiti stećaka općenito, na čitavom njihovom području, pored toga što stećci zaslužuju da budu predstavljeni upravo na toj razini, i kao originalne pojave i kulturni fenomen prostora na kome se nalaze, i ne samo fenomen, nego i simbol prošlosti i stradanja višestoljetne opstojnosti  naroda na ovim prostorima.

Najpoznatija nekropola stećaka uopće, kod nas i u svijetu  svakako je Radimlje. Ona je inače postala sinonim za kulturu stećaka. Njezino značenje je i u tome što predstavlja reprezentativan uzorak i ostalih nekropola s tog područja, kao i po klesarskim ostvarenjima i očuvanim bogatstvom simbola. Većina ovih spomenika datira iz razdoblja 14. i 15.st. premda se njihova pojava registrira u velikoj mjeri i u 12.stoljeću.