Mahmud Kapić
(16.1.1943.-28.4.2006.)
 

Dragi naš prijatelju, kolega Mahmude, Zlatko Kapiću, ili jednostavno Maho, kako smo te svi zvali, a ti se nikada nisi ljutio.

S neskrivenim ponosom vršim ovu meni tužnu i tešku dužnost: oprostiti se od tebe u ime tvoga kolektiva, Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, ali, nadam se i u ime svih tvojih radnih kolektiva, koji su imali čast da im pripadaš. Jednako si svima pripadao i to te činilo i činit će te, u očima svih nas koji smo te poznavali, velikim čovjekom.

Naš Maho (Mahmud Zlatko Kapić sin Muhin) rođen je 16. 1. 1943. godine u Trebinju. Osnovnu i učiteljsku školu završava u Mostaru. 1962. godine zapošljava se u VP 3334 u Mostaru, a 1964. godine odlazi na odsluženje vojnog roka.

Po povratku s odsluženja vojnog roka zapošljava se u OŠ. «Braća Krpo», Domanovići, područno odjeljenje Opličići. Uspješno radi kao nastavnik razredne nastave sve do 1979. godine.

1979. godine Maho se zapošljava na Građevinskom fakultetu Univerziteta «Džemal Bijedić» u Mostaru. Rad nastavlja na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, do dana kada ga je neumitna smrt odvojila od svih nas.

Dragi Maho,

Od one VP, gdje si započeo svoj radni vijek, do Građevinskog fakulteta, gdje si ga iznenada završio, bolje rečeno prekinuo smrću, radio se različite poslove.

Mislim da mogu u ime svih tvojih kolega i prijatelja, izreći tvrdnju i misao da si, ipak, najviše u tom svom radnom vijeku, pružao ruku razuma, povjerenja, nade i pomoći. I sudbina kao da se brinula da ta tvoja ljudska pomoć bude toliko potrebna i dragocjenija.

Sjetimo se samo onog nesretnog rata, kada su toliki zatrebali barem trunku ljudske pažnje. Trebali su je očajno a ti si je dijelio, nesebično, ne pitajući za ime ni mjesto rođenja.

Koliko je samo mladih ljudi, u ta nesretna i nesigurna vremena, očajno trebalo svoju diplomu, koja je u vihoru rata uništena, trebali kakvu potvrdu, možda samo riječ utjehe i nade. Imali su tebe, ti tvoji bivši studenti, za nadu i nikada ih nisi iznevjerio.

Svjedok sam, i to s ponosom svjedočim danas, da nisi pitao ni za ono obično ljudsko hvala, nerijetko si trpio i ono suprotno od toga, ali ruku pomoći i utjehe nisi nikada povlačio k sebi, ili je krio od drugih u džepu. Bila je uvijek spremna i ispružena!

U ime svih njih, onih ovdje i onih rasutih po svijetu poput malih lastavica kada napuste mamino gnijezdo, onih o kojima si uvijek pričao s radosti ili, nažalost, s tugom, u ime svih njih Hvala ti!

Hvala ti na svemu u ime svih tvojih kolega i prijatelja, od one prve VP do danas.

Ne želim, dragi prijatelju, ovaj posljednji oproštaj od tebe, učiniti ni malo samo svojim, želim ti govoriti u ime svih tvojih kolega, ali moram ti ipak reći i ono svoje osobno Hvala za one dane kada sam ja bio dekan fakulteta. I ja sam tada očajnički trebao ljudsku ruku i pomoć, savjet i razumijevanje. Ti si uvijek bio tu. Hvala ti!

Tvoji najmiliji će uvijek znati čuvati i izreći duboku ljubav za tebe, onu supruginu i roditeljsku od djece.

Poseban ti pozdrav i vječno hvala od svih tvojih prijatelja i kolega kolektiva Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Tamo te neće samo oni pamtiti, neka mi bude oprošteno ako kažem da te pamte i svi hodnici kojima si vječito žurio nekuda, jer su te svi trebali.

Bio si i ostao dijelom stvarnosti jedne cijele visokoškolske ustanove. I most među njima. Svi smo tužni zbog ovoga rastanka, rastanka koga nismo željeli ali koji je nama ljudima neumitan, i moramo se zbog toga pomiriti. Mnogi su danas na ranije započetom studijskom putu, ali ovoga časa su u mislima zasigurno s tobom i nama.

I još jednom, veliko ti ljudsko hvala od svih onih mladih ljudi kojima si bio samo od pomoći, i koji su se raspršili po cijelom svijetu. Siguran sam da očekuju da to kažem.

Ali, kada odlazi tako veliki čovjek kao ti, ne akademskom titulom, ne položajem u društvu ili novcem, već jednostavnosti, srcem i nedjeljivom dobrotom, u očima svih koji smo te poznavali, uz našu duboku i iskrenu tugu, miješa se i veliki ljudski ponos!

Mi, tvoji prijatelji, zazivamo ti ovoga časa VJEČNI MIR U OVOJ TVRDOJ I KAMENITOJ ALI TOPLOJ I PONOSNOJ HERCEGOVAČKOJ ZEMLJI, ZEMLJI KOJU SI TOLIKO VOLIO. TU PORED TVOJE NERETVE!

NEKA TI BUDE VJEČNI MIR!

                                                         Prof. dr. sc. Pero Marijanović